Krenuli smo u 7.oo sati ujutro ispred naše škole prema Međimurju pa smo preko graničnog prijelaza Trnovec ušli u susjednu Republiku Sloveniju. Put nas je vodio do sela Mala Nedjelja u Općini Ljutomer gdje se nalazila škola – naše odredište. Dočekala nas je gđa Breda Žunič, ravnateljica, sa g. Boštjanom Žerdinom, predsjednikom Krajevne skupnosti Male Nedelje. U informativnom izlaganju izvijestili su nas kako izgleda školovanje u Sloveniji, koji su predmeti djece, kakva je uloga lokalne samouprave. Razgledali smo njihovu prekrasnu malu, ali funkcionalnu školu. Razmijenili smo poklone, mi smo njima poklonili knjigu o našoj školi i 1. broj Suhodolčeka koji govori i povijesti škole, a za njihov park donijeli smo i jedno drvce. Oni su nas počastili pecivima te nam poklonili knjige o Ljutomeru i školi. Poveznica naših škola je Antun Vrabelj, pokojni učitelj u Jalžabetu (1849.-1898.) pisac prve školske spomenice, a rodom iz Male Nedelje. Uz g. Boštjana obišli smo i Biotherme te saslušali priču o zdravstvenom turizmu. Nakon Male Nedelje krenuli smo prema Gornjoj Radgoni, a nekadašnju čvrstu granicu na rijeci Muri prošli smo pješice. Austrijsko odredište bio nam je gradišćanski gradić Güssing i stari burg obitelji Batthyany. Uz radionicu na njemačkom jeziku, razgledali smo svečanu dvoranu burga, zidine, zbirku prepariranih životinja, dok su se najhrabriji popeli na toranj. Neki su se u podnožje burga spustili žičarom. Vremena za razgledavanja Güssinga nije bilo jer nas je čekao Kӧrmend u Mađarskoj. Taj se grad nalazi na krajnjem zapadu, u županiji Vas. Najveća manjina su Hrvati koji tamo žive već stoljećima. Fokus nam je bio na dvorcu obitelji Batthyany-Strattman koji je za razliku od austrijskog burga, nastao dosta kasnije. Dvorac je stoljećima bio sijelo te velikaške obitelji koja je imala posjede i u Hrvatskoj (Ludbreg, Vukovar…). U parku dvorca nalazi se stara platana (kao i kod nas), a crkva je posvećena sv. Elizabeti Ugarskoj (kao i kod nas). Razgledali smo prizemlje i prvi kat, proučili portrete nekadašnjih moćnika, namještaj i pribor kojim su se služili. Ostalo je i malo vremena za šetnju kermendskim ulicama pa su neki navalili na sladolede, neki na pizzu. Mađarski nam nije bio problem, malo rukama, malo na engleskom i konobari su shvatili što želimo. Bilo je ovo avantura koje će se dugo pamtiti i lijepi poticaj za buduća putovanja. Fotografije!

M. Dretar